Nakon povremenog pisanja najčešće ni za koga, a ponekad za prijatelje i rodbinu, prošle godine je odlučio da proširi krug svog djelovanja. Počeo je slati svoje radove na književne konkurse. „Biber” je bio drugi kome je ikada poslao ono šro je napisao, priča za „Dan” Ante Storić.
– Smatram da je „Biber” jedan od bitnijih konkursa za kratke priče, u prvom redu zbog tematskog raspona: osim priča na temu pomirenja u kontekstu zaostavštine ratova i nasilja u zemljama bivše Jugoslavije, u obzir dolaze i one koje mogu doprinijeti boljem razumijevanju među ljudima, smanjenju mržnje i razgradnji predrasuda, antiratne priče, priče koje se bave suočavanjem s prošlošću, razgradnjom slika o neprijateljima, saosjećanjem, hrabre priče koje se usuđuju hodati u „neprijateljskim” cipelama, priče koje pomiču granice i otvaraju puteve za izvjesniju i slobodniju budućnost. Biti drugoplasirani u konkurenciji 464 autora, odabran od strane stručnog žirija koji su činili spisateljice Rumena Bužarovska i Lejla Kalamujić, te filozof i borac za ljudska prava Škeljzen Malići, predstavlja ličnu satisfakciju i potvrdu vrijednosti mog rada. Što se tiče same priče, mogu reći da kad se višejezična zbirka pojavila na internet stranici „Bibera” i u PDF izdanju, iz prve ruke sam dobio komentare na svoju priču „Lito”. Bilo je onih koji su je nazivali „naučnom fantastikom”, neki su tvrdili kako „naše društvo nije zrelo za takve priče”, dok je kod nekih izazvala suze i želudačnu nelagodu.
∙ Kako vidite savremenu književnu scenu?
– Nemam sveobuhvatni uvid u savremenu književnu scenu, no donekle uspijem upratiti. U prosjeku više gledam filmove i serije, nego što čitam knjige. Intenzivnije sam se posvetio knjigama nakon što sam se uhvatio pisanja početkom prošle godine, tako da u poslednje vrijeme pročešljavam istoriju kratke priče, pa sam prošao kroz zbirke priča uglavnom nesavremenika poput Berlin, Bolana, Hemingveja, Selindžera, Mopasana, Čehova, Karvera, Kortasara, ali i Manro, Kereta, Kinga... Neke po prvi put, nekima se vraćam. Trenutno čitam kratke tekstove Tomasa Bernharda. Osim Karverovih djela koja mi možda omogućavaju najviši stepen identifikacije, izdvojio bih i kasnije zbirke Alis Manro koje me fasciniraju svojom preciznošću i strukturom, a duboki utisak mi je ostavila zbirka „Sve što raste mora se sastati” Flannery O‘Connor koja je primjetno zrelija i uvjerljivija od njene ranije zbirke „Teško je naći dobrog čovjeka”. Nakon pročitanog intervjua s članicom „Biberovog” žirija Rumenom Bužarovskom, pročitao sam i dvije zbirke njemačkog pisca i advokata Ferdinanda von Širaha koje je njoj preporučio urednik Kruno Lokotar, a koje su mi upečatljive na više nivoa. Što se tiče domaće savremene književne scene, pratio sam djela autora takozvane stvarnosne proze poput Aljoše Antunca, Roberta Perišića, Damira Karakaša, a sigurno ću pročitati novi roman Srđana Valjarevića. Čitao sam i zbirke priča Olje Savičević Ivančević, Zorana Lazića, Miljenka Jergovića, Senka Karuze, Zorana Ferića, Ede Popovića, Andrije Škare... Bacim oko i na splitski festival „Pričigin”, gdje su me najviše uveselile priče Tanje Mravak, Borisa Dežulovića i Emira Imamovića Pirkea, kao i pokojnog Predraga Lucića. Zadnje što sam čitao od recentnijih izdanja, a da mi se svidjelo je zbirka kratkih priča Rumene Bužarovske „Moj muž”. U svakom slučaju, čini mi se da savremena književna scena ostavlja utisak življe i plodnije nego što je izgledala prije desetak godina.
∙ Koliko smo kao društvo opterećeni prošlošću?
– Društvo je inficirano svim oblicima diskriminacije, korupcijom, nepotizmom i nizom drugih infekcija, kao i tolerancijom istih. Ako pod tom „opterećenošću” mislimo na onu u kontekstu ratovanja na prostoru bivše Jugoslavije i ako pritom društvo definišemo kao skup pojedinaca, mogu reći da kao što postoje pojedinci koji u samoizolaciji od ispolitiziranih aktualnih medijskih sadržaja vode svagdašnje borbe bez previše osvrtanja unazad, a neki su opterećeni neizvjesnom i potencijalno nesigurnom budućnošću, postoje i oni koji su opterećeni prošlošću. Uz pojedince koji su proživjeli traume i propatili tokom proteklih ratova te kroz prizme zauzetih stavova ponekad diskriminatorno gledaju na stvari i ljude oko sebe, postoje i oni koji nisu imali empirijskih ratnih spoznaja, a rade isto. Mislim da je takav vid opterećenosti prošlošću ponekad rezultat kućnog odgoja, nekad stvar vlastitog odabira i pritom služi kao opravdavanje za frustriranost drugim izvorima, dok je ponekad jednostavno nemogućnost prevladavanja negativnih osjećaja usled proživljenih strahota. Sigurno da se kolektivizacijom krivice i viktimizacijom u kontekstu ratova ne može ozdraviti društvo niti stvoriti uslov za bolji (su)život, a slaba funkcionalnost političkog i pravosudnog sistema jedan su od glavnih razloga zbog kojih egzistira navedena vrsta opterećenosti. Političari, koji bi po mom mišljenju trebalo da budu narodu nepoznati činovnici iz državnog aparata koji rade za opšte dobro, oni su velikim dijelom oportunisti sveprisutni u javnom životu kojima u određenim situacijama odgovara takva opterećenost da bi prefokusirali pažnju javnosti. Ne znam je li sveprisutnost politike u javnom životu atavizam bivše države kad se kroz sistem školovanja, medije i na razne druge načine održavao kult ličnosti, no svakako da se suvišno daje prostor pojedinim političarima da iznose vlastite verzije istine koje uglavnom ne idu u prilog trenutnoj, nepovoljnoj situaciji.
∙ Vjerujete li u budućnost knjige?
–Ne znam da li će postojati u papirnatom obliku ili će je u potpunosti čitati s ekrana, no vjerujem da će knjiga opstati, samo ne mogu procijeniti u kom postotku. Postoje manifestacije poput „Noći knjige” koje rade na popularizaciji, kao i razni sajmovi i festivali, poput Festivala evropske kratke priče, koji doprinose očuvanju kulture čitanja. Smatram da će broj čitalaca definitivno biti manji nego prije pojave interneta i mobilnih uređaja, jer te stvari rasipaju koncentraciju. Čitanje s papira pod dobrom rasvjetom zdravije je od buljenja u ekran.
∙ Ko je po Vama istinski čitalac?
–Holandski filozof Rob Riemen je definisao istinskog čitaoca kao osobu koja zna da će iz svakog retka knjige koju pročita nešto dobiti, koja zna da je život umjetnost i da ne možemo praktikovati život bez umijeća čitanja, te da je istinski čitalac kao takav rijetka pojava. Smatram da je danas, usled tehnološkog napretka uveliko prorijeđen broj čitalaca, pa tako i istinskih, te da raste broj onih koji pišu, a opada broj onih koji čitaju. Ako pod istinskim čitaocem podrazumijevamo i onu osobu koja usled nečitanja osjeti prazninu duha, onda spadam u tu kategoriju. Mada češće čitam titlove filmova i serija.
A.ĆUKOVIĆ

---